MOJA BAKA
Moje je ime Kamen.
Pre rođenja dali su mi ga otac i majka. Kao da su znali da vremena ni za šta više imati neće.
Otac je želeo sina. Prvenca. Nije znao da će ga držati u naručju tek dve nedelje. Na "odsustvu" koje mu je bilo dozvoljeno.
Baka mi je pričala kada sam poodrastao, da me je majka grleći dojila nešto više od tri nedelje. Toliko su joj dozvolili da živi nakon mog rođenja. Onda sam postao ničiji.
Bio sam samo babin unuk. Bio sam komšijin komšija, pa drug iz školske klupe, kasnije nečija simpatija ali ničiji sin i ničiji brat. Nikada.
Otac me je u naručju izneo iz bolnice. Ponosan a tužan i zabrinut. Znate, kada se ljudi kao on brine o svojoj porodici i svojoj kućici, svakog prvog u mesecu donese platu, s mukom zarađenu u rudarskom oknu, brine o urodu sa škrte zemlje, ne ostaje mu previše vremena za bilo šta drugo, pogotovo ne za politiku, koju uostalom i nije razumeo..
Ali kada su informacije počele pristizati sa svih strana a sve su govorile da će rata ipak biti jer su tako odlučili oni koji se nisu mogli dogovoriti, mada ja danas mislim da to nisu ni pokušavali; strah se počeo zavlačiti u sve pore njegovog bitisanja. Čovek se kažu najviše boji onoga što ne razume a što u svakodnevnoj priči zvuči zastrašujuće.
Kada je dobio ratni raspored, uniformu i naoružanje, pričala je moja baka, čak je, bio i sretan. Nerazumevanje tada, potkrepljeno zaluđenosti, potiskuje razum i nekakva čudna sreća zauzme neopravdano mesto. Meni je danas drago što znam da je i zbog te ludosti osetio radost, jer sam se godinama borio da samo osmehe svojih roditelja, nikako tugu, urežem u sećanje.
Majka je već u poodmakloj trudnoći, te noći plakala do jutra, ustala sva podbula i onemoćala i uzalud pokušavala da nađe pogodan trenutak da započne bilo kakav razgovor i prekine tišinu, koja je svojim velom, gora od ikakve magle, prekrila i učinila nevidljivim sve unaokolo.
Negde iza podneva otac nas je sve stidljivo izgrlio i otišao. Začudo, nije se osvrtao. Zapamtili su ga kako poskakuje i poput kakvog dečarca, kida listove tek procvalih voćki.
Majka je čekala, ja sam rastao, baka se molila Bogu, deda se povukao u tišinu. Otac je dolazio i grlio me nerođenog.
Trajalo je to celo leto.
Rodio sam se početkom jeseni.
Mada je ta jesen bila tužna i kišna, ne samo što je to priroda tako odredila, ljudi mnogo više, grejalo je sunce na dan moga rođenja. Cela je nedelja bila sunčana. Radovali su se svi i oni koji su me već zavoleli i oni spremni da me vole.
Šum kuršuma postao je uobičajena muzika i jedino čega nije nedostajalo te prve ratne godine, moj otac je ipak od sreće, izašao pred kuću, i ispalio ceo saržer.
Za radost!
Danas mi ta njegova prepričana radost, izmami osmeh. I ja se smejem. I taj me smeh uvek daruje ponekom suzom.
Dve nedelje potom u kišno predvečerje, otac je otišao.
Dugo smo se opraštali.
Znate, kada i susret i rastanak stanu gotovo u samo jednom minutu, a bez svesti da će se više ikada ponoviti, sve se pretvori u neobjašnjivo i neiskazano.
Deseti dan od našeg rastanka petoro je mrtvih ležalo na dva kućna praga. Troje mojih.
Majci je, pričali su, još mleko curilo iz nabreklih dojki pa joj je noćna košulja sve do pojasa bila mokra.
Otac, samo u donjem vešu, pokušavajući da je zaštiti, presečen.
Deda tek izašao iz štale, nahranivši jedinu kravicu, stresao seno sa odeće, ulazio mirnim korakom da popije prvu jutarnju kavu.
A samo koji minut pre, bili smo svo troje zajedno. Dojila me je moja majka i ja uvek kada zamišljam taj trenutak, vidim oca, pristiglog te noći, kako me drži za ručicu i ne može me se nagledati.
A moja baka...
Ona je ceo moj život bila jedina kojoj sam mogao reći "moja".
Ona je u to žalosno jutro uletela u našu sobu i uzela me u naručje.
Nikada nije znala objasniti što je to učinila, pa je ona pored živih mi roditelja osetila potrebu da me spašava. Otac i majka su već bili na pragu. Još koji sekund.
U momentu dok smo baka i ja skakali kroz prozor, nestajali su životi Mojih.
Nosila me je moja baka i nosio me je život. Stresale su se kapi kiše na nas, sa prezrelih šljiva. Jesenje rose su milovale bose noge, davajući im snagu da trče dalje.
Kuća je druge ratne godine zapaljena.
Tako smo nas dvoje pobegli smrti. Trčali za životom da nam ne umakne.
On je negde postojao, morali smo ga stići.
Najpre pod prvom stenom koja je bila udaljena tek nekih dvestotinjak metara od prvih kuća.
Tada sam zavoleo muziku srca moje bake i glasa nisam puštao. Držala mi je ruku na ustima i kada je smogla snage, trčali smo dalje.
Grabila je moja baka prema naselju, kilometrima koji su toga jutra bili dulji od desetina milja ali je znala da ih nas dvoje moramo zajedno preći.
I prešli smo.
Mene je dojila nepoznata žena. Bila mi je majka po mleku nekoliko meseci.
Moji su sahranjeni drugi dan. Pet je raka iskopano toga jutra i u svaku položeni oni kojima nije bilo vreme umiranja. Majka u dvadeset petoj, otac godinu više, deda u šestoj deceniji, komšije ...
Pet života prekinutih u par sekundi.
Moja baka je uvek bila kraj mene. I ja kraj nje. Imali smo jedno drugo.
Zajedno smo se smejali, igrali, učili, pravili kolačiće, mesio sam i hleb sa mojom bakom, razvlačio jufke za pitu, uvek sam voleo krompirušu, uglavnom smo sve radili zajedno.
Ali bez obzira na svu pažnju i radosti koje mi je baka pružala, tuga mi je nekako uvek bila bliža. Sa njom se nisam mogao boriti.
Nedostajale su mi majčine oči da se u njima ogledam.
Nedostajao mi je otac za snažan zagrljaj.
Nedostajali su glasovi u našoj kući.
Nedostajali su koraci po našoj avliji.
Nedostajali su tanjiri na našem stolu.
Toliko toga je nedostajalo a mi nismo mogli ništa.
Svega je nedostajalo u nama i oko nas, samo je tuge, pa iako skrivene bilo previše.
Kada sam shvatio da baka plače krijući se od mene, plakao sam i ja krijući se od nje. Nikada nisam hteo priznati da to činim.Čak i dok sam bio sasvim mali.
Morao sam biti hrabar. A hrabrost nije, glupo su nas učili, trpela suze.
Nas dvoje smo jedino zajedno, plakali na groblju.
Kada sam poodrastao zalivao sam cveće na grobu mojih roditelja.
Plakao sam a opet bio sretan.
Bistrina vode kojom sam pojio moje voljene, davala mi je veru da se i oni raduju kada to činim.
Ja sam ih milovao kapima vode. Oni mene na neki drugi način, koji smo, verujem samo mi razumevali.
Kada mi je rečeno da idem na prvo letovanje, nisam se želeo odvojiti od moje bake.
Plašio sam se da ćemo tugovati oboje.
I jesmo.
A opet sam otišao.
U zalasku sunca sam tražio oči svojih najmilijih.
Gledali smo se preko sinjeg mora. Nemi. Mahao sam u daljinu verujući da me moji odnekud vide.
Previše je tuge bilo u toj udaljenosti.
Plačući sam se, pri povratku, bacio u moje jedino naručje.
Suzile su i bakine oči.
U suzamu su nestajale tople oči moje bake. Nije bilo uzvraćenih pogleda.
Tada sam znao da se više nećemo rastajati.
Nisam imao pravo na njene suze i njenu bol.
Ne ja.
Slušao sam priče odraslih na šta sve imam pravo. Nisam ih razumeo. Ne razumem ih ni danas.
Čini mi se da sam uvek sedeo za tuđim stolom i neko stražan i veliki, iz ogromnog kotla deli pravo.
Jednima malo sreće, drugima malo suza, trećima malo novca i tako redom. Različiti su darovi. Različito ih i primamo.
Ispred mene je sve krcato, a opet sve prazno.
Ja ne dodirujem ništa. Bojim se da če me zaboleti. Već boli.
Kamen sam.
Kada me dodirnete nisam uvek hladan.
Umem i da plačem. Na svoju bol, dodajem i tuđu.
Široke su mi ruke pa mogu sve da obuhvatim.
Kamen sam.
Bilo je vrelo i toplo leto.Tako ga opisuju i deca u svojim prvim literarnim sastavima. Slučano sam tog leta, a sva bitna poznanstva se i dešavaju upravo slučajno, upoznao jednog dečaka, godinu mlađeg od mene. Moglo je biti da se nikada i ne upoznamo jer smo živeli više od petstotina kilometara daleko jedan od drugog, on u svojoj, ja u svojoj državi. Ništa nas nije povezivalo bitnije od toga, da smo obojica rođeni tih tužnih ratnih godina.
On je imao nepunih osam, ja devet godina.
Znali smo čitati i pisati.
Navijali smo za Crvenu Zvezdu.
On je pričao da njegov otac navija za Partizan. To mu se nije dopadalo.
Ja sam mu rekao da nemam oca.
On je nastavio dalje, možda i ne čuvši moje reći, govoreći kako je zato majka uvek na njegovoj strani i da ona navija za Zvezdu.
Ja sam mu rekao da nemam majku.
Potom je zaćutao. Nevešto, dečački ali ipak zaćutao.
Ćutala su i ostala deca.
Odvažni komšija je misleći da je potrebno da me brani hrabro rekao da su moji roditelji ubijeni u ratu. Ne znam da li je to razumeo.
Naše je druženje trajalo još nekoliko dana.
Mi deca iz susedstva, tražili smo ga u jedno od tih predvečerja dok nije otputovao, jer nam se jako sviđao način na koji je lagano razvlačio svaku izgovorenu reč.
U dvorištu njegove bake koja je živela na drugoj strani naše doline, zatekli smo mlađu ženu.
Obraćala nam se tišinom. Kada sam izgovorio svoje ime, obema rukama me je pomilovala po kosi. Ona je znala da sam ničije dete. Da sam samo bakin.
Prošlo je mnogo godina od tog predvečerja.
Za mene je to jedno potpuno izbledelo sećanje.
Život se potrudio da ga učini drugačijim.
Iz tog susreta se rodila i ova priča.
Tako je ničije dete, proterano iz bezbroj životnih, postalo sudionikom jedne, samo njegove priče.
