Moji

SRAM

Svitalo je. Isticao je posljednji sat njegove smjene. Mirna noć se spremala za počinak. I on je kanio poći kući. Znao je da ga čekaju njegovi, dvomjesečni sinčić i voljena mu žena. Već je osjećao miris svog dječačića kada ga uzme u naručje. Potom će, držeći ga za ručicu spavati dubokim snom. Silno su ga radovala  takva jutra.

Znao je da noćas nije bilo zavijanja sirena bolničkih vozila i strke dugačkim hodnicima kada svo osoblje trči da što pre ukaže pomoć unesrećenima. Svejedno ni na tren nije mogao usniti. Dugo je sjedio sam u svojoj sobi, tužan zbog svakodnevnice koju nikako nije mogao promijeniti. Da bi se otrgnuo od crnih misli, uzeo je knjigu sa stočića i ponovo otvorio prvu stranicu, od koje mjesecima nije odmakao i uzalud pokušavao sastaviti razlivena slova.

Do druge, opet nije stigao.

Druga je godina kako je nakon specijalizacije došao u ovu ratnu bolnicu, koja to tada i nije bila, ne razmišljajući da li je odluka koju je donio ispravna ili nije. O ratu se tada još uvijek samo pričalo. On je  radio svoj posao, na svijet donosio zdravu i jedru dječicu, veselio se majčinim osmjesima. Ispočetka je ponosno brojao sve rođene i bio zadovoljan.  

Kada su nastupili dani užasa, povukao se u tišinu. S njom je i ćutao i razgovarao. S njom se smijao i plakao. S njom je tonuo u san i ujutro je dočekivao. Bila mu je teška ali i draga. Mučilo ga je neznanje njene tolike prisutnosti ali je bio i svjestan da ništa ne umije učiniti da je odagna.

Dugogodšnja veza sa djevojkom koju je zavolio još u studenskim danima, postala je nemoguća. Proganjala ga je tuga što nije znao gdje se ona nalazila u ovom vremenu pokidanih veza. Ali je osjećao da vrijeme mora biti na njihovoj strani i da će se uskoro sresti. Jednom se uspjela javiti preko neke radio veze. Ona je jecala, on prekidao njene jecaje i samo ponavljao da mora postojati mogućnost da budu zajedno. „Učini sve ali dođi ovamo, bezbjednije je“. Potom se veza prekinula i on je opet utonuo u tišinu. Za njega dugu i bolnu.

Dva su mjeseca otada prošla. Radovao se novim životima i nije skrivao suze kada su sahranjivani, prvo komšija, potom školski drug, pa bliski rođak, pa neznanac. Nije se sramio što plače. Uveče je zbrajao rezultate. Broj novorođenih je još uvijek bio u prednosti ali ne zadugo.

Ona je prekinula tišinu. Pojavila se neočekivano ispred rađaone, dok je izlazio s osmehom, nakon što je u vastitu bilježnicu napisao izvještaj za sebe. Bio je dvadeset sedmi jun. Upis je sadržavao dva retka: rođene su dvije zdrave djevojčice.

Nepunu godinu nakon toga, njegova radna koleginica ga je zagrlila i prva mu čestitala rođenje sina. Na istom mjestu gdje je to on činio drugima. Nije mogao biti unutra, plašio se da će mu vlastiti strah, oduzeti radost trenutka. Nakon što ih se oboje nagledao, otišao je zagrliti svoju majku.

I ovoga jutra, neko se radovao. Nešto posle ponoći, javili su mu da je sala spremna i da ga čekaju.

Mlada žena, prvorotkinja, neočekivano brzo,  rodila je zdravo muško čedo. Sada se on spremao da ih pre no što ode, posjeti, da vidi da je sve u redu i sa drugim pacijentkinjama, a potom se s mirom udalji. Pripremao  je odjeću, kada su ga drsko otvorena vrata, gotovo satjerala u ćošak. U sobu su ušla dvojica naoružanih vojnika.

„Kojim dobrom, ljudi“, bilo je sve što je uspio izgovoriti. Bez  odgovora su mu zapovjedili da odmah mora doći i učiniti što se od njega traži. Uzalud je govorio da mu smjena ističe, da koleginica samo što nije stigla, da ona preuzima dužnost i da će učiniti što treba. Nije bilo u njegovom maniru da se pravda, ali neki čudan osjećaj mu je davao snagu da sve to izgovori. U naredenim minutima usledile su pretnje i najcrnji izlivi nečovječstva o onome što se od njega zahtijevalo. Nisu mu odgovarali na njegovo uporno insistiranje o kome se radi. U nekom trenutku u sobu je sva uzdrhtala ušla mlada sestra sa odjeljena i kratko saopštila da doktorka ne dolazi jer ima visoku temperaturu. Znao je, šta slijedi nakon toga. Pognute glave, išao je ispred naoružanih vojnika. Propadali su koraci pod njim, ali ništa nije mogao učiniti. Prepustio se tišini. Beskrajno dug hodnik, pretvarao se u tunel tame, obavijen neprobojnom maglom. Osjećao je miris jesenjih jutara na pašnjacima svoga djetinjstva. Magla i tišina. Bez ljudskog daha i rike goveda. Ničega. Niko da mu dođe u susret. Nema ni plača novorođenčadi. Samo njegovi nečujni koraci i neujednačene kretnje dvojice naoružanih ljudi, čije je prisustvo pokušavao ignorisati.

Pacijent je bila djevojčica iz njegovog susjedstva, čijeg se rođenja živo sjećao. Imala je tada nešto više od šesnaest godina.

                Još pre nekoliko mjeseci, obilazio je pragove mnogih tadašnjih „veoma važnih ljudi“ pokušavajući da spriječi njeno odvođenje, na boravište koje su joj neljudi odredili. Nije bio usamljen u njenom spašavanju, diglo se bilo cijelo mjesto, ali kada se oružje najozbiljnije prepriječilo, oni su odlučili zaustaviti se.  Rekli su im da je ona tamo jer se spremala za bijeg i čim se ukaže prilika biće razmijenjena za nekoga ko im je veoma bitan i ko se nalazio u „njihovim“ zatvorima. Izmislili su čak i neprijateljsko djelovanje, navodno je prenosila informacije putem radio-stanice, koju nikada niko nije pronašao. Vjerovali su tada u njihovu laž, a znali su da griješe. Sada ga je svaka riječ, tada izgovorene laži, udarala i kao čovjeka, i kao ljekara, i kao oca, i kao sina.

Ta djevojčica svilene kose, sa sitnim pjegama po zarumenjelim obrazima, dovedena je jutros, sa tuđim plodom u vlastitoj utrobi. Od njega se zahtijevalo da taj plod zla i nečijih par minuta životinjskog užitka i iživljavanja, ukloni zauvijek.

Kako su se tuđi grijesi sručili na njega u samo jedan sat tog nesrećnog jutra, za zahtjevom koji je silina oružja davala onima koji su ga posjedovali, bilo je pitanje koje je sve vrijeme ponavljao. Djelić je sekunde odlučivao da se ona okrene prema njemu i prepozna ga. I u tom djeliću on je donio odluku, okrenuo se i u trku napustio salu. Vojnici su ga sustigli na hodniku. Uslijedile su psovke, udaranje teškim vojničkim čizmama, najcrnje prijetnje ali on nije posustajao. „Ne mogu, to ne mogu“ ponavljao je u nedogled, ali udarci nisu prestajali. Sva vrata na tom dugačkom hodniku bila su zatvorena. Niko, baš niko se nije uhvatio za kvaku  da ih otvori, da mu priđe, da ga zaštiti, da tu neman otjera, da učini bilo šta. Ničiji koraci, ničiji glasovi, samo njegove molbe i jauci. Izubijanog i krvavog ugurali su ga u neku pomoćnu prostoriju. „Izdajico, svoga naroda, trunućeš tu! Dajemo ti vremena da se oporaviš, ali moraćeš to pseto riješiti djeteta“.

Potom je sve prekrila tišina. I da se cijeli konzilij sastao da mu da podršku, ne bi ni riječi progovorio. Njemu je bila potrebno ćutanje. Ponos mu je ostao netaknut. To saznanje ga je činilo snažnim.

Tri puta su ga toga dana vukli po hodniku, tražeći da uđe u salu i učini što su naumili. Kada je počeo povraćati žuč i povremeno gubiti svijest, odustali su. Čuo je poznate glasove svojih kolega kako se raspravljaju sa vojnicima, čuo je glas jedne od sestara kako govori kroz prozor nekome, da je doktor cijeli dan na intervencijama, ne sluteći da je reč o njemu, čuo je i pjesmu svih rođenih beba koje je donio na svijet, čuo je i naricanje svoje majke. Neko je od osoblja sa maskom na licu dolazio da mu ukaže pomoć i nije ga prepoznao. I sestra koja mu je davala injekciju imala je masku. Bio je kasnije beskrajno zahvalan što ničije lice nije vidio toga dana. Kasnije je utonuo u san i nije bio svjestan ničega što se potom događalo.

Sledeće se jutro  probudio  u nepoznatoj sobi. Boljelo ga je sve, duša ponajviše. Osjećao je nagon za povraćanjem ali to pražnjenje nije dolazilo. Kada je došla policija nije htio otvoriti  oči. Prepoznao je poznati glas kada je upitan kako mu je. Pravio se da spava, smatrao je to pametnim rješenjem. Kada su došli sljedeći put zatekli su ga budnim. Nije želio davati nikakve izjave. Samo je kratko rekao: „ Sramota“. Ponavljao je to nekoliko dana.

Sramota ga je bilo čak i bjeline zidova sobe.

Doktorka koja ga je trebala zamijeniti, dovedena je na silu sljedećeg dana. Neko joj je dojavio što će se dešavati i ona je namjerno izazvala visoku temperaturu. Kada su vojnici došli na njena vrata, upozorili su je da oni vrlo dobro znaju kuda je pobjegao ostatak njene porodice. Bila je ucjenjena. Odveli su je do bolnice i nakon što je krišom popila dovoljnu dozu sedativa, stavila masku na lice i uradila ono što on nije mogao.

Lice djevojčice, doktorka nije vidjela. Prekrili su ga bijelom plahtom. Svi su bili skriveni jedni od drugih. Stapali su se uzdasi doktorke i sestara sa jaucima nedužnog djevojčice.

Pred vratima su  čekali naoružani vojnici. Vonjali su na alkohol i dim. Niko ništa nije govorio.

Doktorka je potom otišla u svoju ordinaciju i umjesto izveštaja u knjigu protokola upisala: SRAMOTA ME JE. STIDIM SE. Na bijeloj hartiju ostali su tragovi njenih suza. Sutradan je ta stranica istrgnuta.

Njega su nakon toga danima pozivali na informativne razgovore, ostavljali samog  u nepoznatim odajama ali osim onoga što je rekao policiji, ponavljao je i njima. SRAMOTA.

Djevojčica je zaista razmijenjena nekoliko mjeseci kasnije. Osjećao je da bi mu bol bila još veća da je saznao ime onoga zbog koga su svi morali podnijeti toliku sramotu. Zato je ćutao. Ćutali su svi.

Kada je odlazio posjetiti majku, okretao je glavu od hladnih zidina kuće gdje je često gladao djevojčicu zlatne kose.  

Prolazile su godine. Rat se završio. Više niko nije imao želje da bilo šta prepričava. A svi su se sjećali baš svega. Ćutanje im je donosilo spas. Tako su svi željeli da bude. I bilo je samo naizgled.

Jednom je rekao majci kako bi se silno radovao ako bi nešto lijepo čuo o djevojčici, a sada sigurno ženi, iz njihovog susjedstva. Majka je odmahnula rukom, ne rekavši ništa, ali on je znao, da ona samo ne želi dirati u stare rane.

Bilo je hladno decembarsko jutro. Putovao je na zakazani simpozijum u glavni grad. Parkirao je auto i prešao ulicu da bi svratio do obližnje banke. Izvadio je već pripremljena dokumenta, ličnu kartu i bankarsku iskaznicu i prišao šalteru. Sa druge strane u urednoj uniformi, kakve nose sve bankarske službenice, smješila se mlada žena. Imala je zlatnu kosu. I sitne pjegice. Gledali su se pravo u oči. Pogledi su im se zaledili. Uspio je samo  nešto promrmljati. Istrčao je van. Sve ga je gušilo. Ali, bio je sretan.

Nikome nije pričao o tom susretu. Samo mu je majka, onako neobavezno ali zadovoljno, rekla jednoga dana kako eto ima Boga. Čula je da Kika radi u velikoj banci, udala se i ima djecu.

Njegove riječi nije čuo niko. Samo on.