Moji

800x600

VILKA

 

Imala je trideset godina.

I trideset dana.

I trideseti je dan bio u mјesecu njenog rođenja.

Imala je i dvije djevojčice i čvrste ruke voljenog čovjeka, i za nježnosti i za snagu.

Imali su i svoje snove. Svo četvoro. I puno nade.  

Željeli su da vide more. I ubjeđivali sebe da im sve miriše na borove i bonacu.

A oko njih se širio miris  baruta i bure. Uzalud su se opirali jer za to u njihovim čistim dušama nije bilo mjesta.

 

Sve što je bilo loše, tih poslednjih meseci, donosili su ljudi.

Ponekada i ono što je bilo lijepo. Mada sve rjeđe.

Vrijeme se ničemu nije moglo suprotstaviti.

 

Kao ni onog jutra kada ju je majka u već poodmaklim godinama na svijet donijela baš na sobnom pragu. Metar udaljenog od kućnog.

U vrijeme kada je rađala starije sinove, mada daleko mlađa, dolazila je babica na poziv, te joj je oba puta presjekla pupkovinu. Tog jutra je to morao učiniti njen rano ostarjeli supružnik kojemu je više priličilo da u naručje uzme unuče nego kćer. Svaku pomisao da treće dijete rađa u bolnici, odbijala je bezuslovno.

Tako je njena tvrdoglavost natjerala ogrubjele ruke što su godinama zarađivale hljeb u rudarskom oknu, na nježnost.

 

Iz te majušne u bijelo okrečene kućice, tog sparnog prvog julskog dana, začuo se dječiji plač. Lijepo žensko čedo, okupano slabo zgrejanom, gotovo hladnom vodom i njenu majku, od podne su već obilazile žene iz susjedstva.

Sinovi su u dvorištu nekako sramežljivo susretali posjetioce.

Tek pred veče podobro izgladneli ušli su pognute glave, jedan za drugim, plašeći se da pogledaju u pravcu jedine sobe gde je majka uzalud pokušavala da novorođenčetu ponudi praznu dojku. Otac je već otišao u drugo selo tražeći bilo kakvu dojilju da podoji malenu dok majci mlijeko ne nadođe.

Padala je noć kada je u kuću ušla mlada i jedra žena, odvažnog koraka i nabreklih dojki.

Ubrzo je utihnuo plač djeteta.

Sutradan je mlada žena ponovo došla. Tek treći dan još uvek bezimemo dijete, počelo je dojiti svoju majku.

Za ime niko nije pitao.

Kada je otac, dvije nedjelje nakon rođenja, na pazarni dan, kako to obično biva, kanio otići i zvanično prijaviti rođenje djeteta, ostao je zatečen kada je čuo ime devojčice.

Uzalud se opirao, bezuspešno pokušavajući da pravilno izgovori ime namijenjeno njegovoj kćeri, govoreći da će im se svijet smijati, govorio je on još što šta tog jutra ali ga niko nije čuo.

Na kraju je bijesan upitao svoju ženu je li ona to ime pročitala u nekakvim knjigama, što ih je bezuspešno skrivala u kući u kojoj se ništa nije moglo sakriti, dobro znajući da je ona u djetinjstvu  posjećivala samo obavezne časove vjerske nastave, gdje se svakao nije opismenila.

Shvativši to kao uvredu u njoj se tada stvorio inat i za nju je ta, njemu itekako važna tema bila zatvorena. Ostala je pri svom naumu. Dijete će imati ime kako ona želi ili nikako.

Otac je našalivši se čak i na svoj račun ispričao komšiji sve što se toga jutra dešavalo u njihovoj kući, spomenuvši i knjige svoje žene i ime njegove novorođene kćeri, što je ostalo da se dugo prepričava, kako je eto njihova susjeda i ne znajući da čita, negdje ipak pročitala to tako neobično ime, za koje čak ni u varoši niko nikad nije čuo.

 

I kako se sve neobičnosti brzo zaborave, i ta je negde potisnuta, tako da je od svega ostalo njeno lijepo ali čudnjikavo ime, a da niko nije znao iz kog je pravca svijeta došlo i nastanilo se tu u naručju nepismene im poznanice.

Ostala je i jedna čudna slika u sjećanju komšija i  prolaznika.

 

Na sećiji ispod prozora bez zavjesa, sjedi žena za koju su znali da ne umije čitati, malo zakrivljena prema ulici, kako u ruci drži knjigu i čita.

Jedino je jedan šeret iz okoline primijetio kako je u čitanju prešla na "ljubavne vikend romane" što se moglo i očekivati, jer su knjige nerijetko teške, pogotovo one tvrdih korica, a i starost je odradila svoje. U to vrijeme popularni ljubići su bili svakako lakši, što po lakoći štiva, što po formatu, a i na naslovnici je ljubavni par bio u koloru, sve među cvijećem.

Oni koji bi se duže zadržavali, govorili su da čak i listove prevrće i da to mora biti neka šala koju ona čini sa svima.

 

O tome odakle su i na koji način stizala sva ta čitala, niko se nije pitao. Ko je odlazio u školsku biblioteku, jer druge u to vrijeme nije bilo, niti ko je kupovao sve te romane na jedinoj trafici u naselju, ostalo je nejasno.

 

Samo su babe još dugo lomile jezik prizivajući  to milo i poslušno dijete.

To što je po neko progutao i poneko slovo u njenom imenu nije značilo ništa.

Neko ti je drag ili nije, voliš ga ili ne.

A nju su uglavnom voljeli. Zaista jesu.

Laganim koracima, u kojima je nosila ples, stizala je svuda. Znala je čak i probuditi usnule komšije, ranim jutarnjim dolaskom jer je njoj sna uvijek bilo previše.

Jednom je čak doživjela i neprijatnost, došavši kao prvi gost na vjerski praznik, najboljoj drugarici. Nisu je pustili u kuću. Prepričavanje o tome ko je više pogriješio, trajalo je nekoliko dana, a potom zaboravljeno.

 

Samo njen otac nikada nije,  ponajviše kriveći sebe, ne komšije i ćerku.

Ona je ipak imala posebno mjesto u njegovom srcu.

Mora da ih je ona nježnost kada je drhtavim rukama presjekao ono što je vezivalo za majku, tog prevrućeg julskog jutra, vezala na neki poseban način.

Na sinove je bio ponosan a  nju je prosto obožavao.

Braća su se prema sestri uvek odnosili zaštitnički, ali pošto su rano otišli od kuće, otac se toj ulozi potpuno predao.

Znao je brzo da plane na i najsitniju opasku koju bi joj majka uputila.

Nijedno od njih je nikada u pričanju nisu oslovili samo imenom. Uvek je bilo naša...

 

Osjećala je ona tu zaštićenost dok je odrastala, smatrajući je i bespotrebnom i opterećujućom.

 

I izrasla je Vilka u lijepu djevojku, nešto nižu rastom, mada su i ona i mlađi brat isto tako oniži, priželjkivali da im nešto od starijeg brata i njihove visine bude podareno.

Kasnije su oboje prihvatili, da im je to ponajmanje bilo potrebno.

 

Ratno je ludilo zamalo odnijelo na onaj svijet najstarijeg brata. Ranjen je snajperskim hicem dok se vraćao sa posla, u prvim danima rata. Metak je prošao kroz vrat.

Ljekari su se nadljudski borili da  ga spasu. U  komi je ležao danima.

Prilikom jedne posjete tetka po majci, u hodniku bolnice, negodovala je, da su je svi čuli, kako mu je u stvari njegovih dva metra krivo, što je u tom stanju. "Da je bio desetak centimetara niži, izbjegao bi ga, ali eto, sudbina, pa to ti je. Ma samo da je bio niži, bio bi sada među borcima, branio svoj narod a ovako, nikad ne znaš hoće li jutra dočekati". Svi su je nijmo slušali bez želje da je zaustave ili nešto kažu. A ona je nastavljala  razvijati cijelu teoriju o tome kako je bolje ovim nižim i mršavijim, nije baš da se mogu i mišiju rupu sakrit, ali svakako su u prednosti, pa i to što manje jedu. Eto neki dan su u njenom naselju sahranili visokog momka, i on je stradao zbog visine, rekli su.

Ona je tako te teške trenutke činila svojim brbljanjem, podnošljivijim.

 

Nekoliko nedjelja je bilo potrebno da se brat makar djelimično oporavi.

Ostale su dobro vidljive posljedice ranjavanja, ali su imali jedni druge.

 

Mlađi brat, još uvek neženja uselio se sa sestrinom porodicom u tuđi stan. Imao je on vlastitu kuću ali ocijenili su da im je tu bezbjednije.

Ona je brinula o djevojčicama, redovno ispraćala muža, pa brata na ratište, sklanjala se u podrum i čvrsto vjerovala u danima beznađa, da to ludilo neće dugo potrajati.

Otac i majka, napustivši zauvjek, svoju malu u bijelo okrečenu kućicu, smjestili su se kod starijeg sina.

Rijetko su se čuli, viđali nisu nikako.

I onda se u drugoj godini rata u podrumu zgrade gde su se smjestili, u jednom danu koji se ni po čemu nije razlikovao od svih pređašnjih dogodio taj sudbinski susret.

Bledunjavi starac iz susjedstva, koji je već odavno donio vlastiti krevet i većinu dana se izležavao na njemu, bez obzira što je zauzimao previše prostora, dočekivao je svoje susjede novim informacijama.

Saopštio je to jutro da su zakoračili u tristo trideset i treći dan njihovog bitisanja i zajedništva u ovom podrumu.

Vilka je sjedila mirno, posmatrajući svoje djevojčice kako se igraju sa lutkama i ostalom djecom  iz skrovišta.

Žena pored nje koju je ranije viđala, uzdisala je bez prestanka. Uvijek otečenih očiju, bez želje da razgovara sa bilo kim, lomila je vlastite prste, zarivala nokte u bedre, odavala je sliku paćenice. A takvih je bilo previše. Zato ona i nije izazivala nekakvu posebnu pažnju svojim postupcima.

Vilka je imala čudnu potrebu da joj se približi. Čak ni sekund nije razmišljala da to odloži za neki drugi dan.

Sati su je dijelili do saznanja da je ona žena, koja ju je prva podojila. Ista ona jedra i mlada žena koja je ponekad pominjana u njihovoj kući i koju je otac doveo iz drugog sela da joj udahne život.

Obje su bile neme, bez suza, bez uzdaha.

Između njih je lebdjela tajna, koju je jedna od njih odlučila skrivati a druga za nju nije ni znala.

I tako se u tim neljudskim okolnostima rodila ono ljudsko i uzvišeno, koje niko i nije pokušavao definisati, čineči sve te  nesnosne situacije malo ljepšim.

Djevojčice su dobile više nježnosti i još jedno toplo krilo.

Vilka nije ni pokušavala objasniti zašto se vezuje za tu ženu, sve opravdavajući da je to zato što su se one davno trebale upoznati, te da ovom nevremenu ne treba dozvoliti da bilo šta poremeti.

Primijetila je kako ona zapravo mnogo priča i o sebi i svojima, a da uglavnom dobija šutnju.

Bile su vesele i tog jutra, makar prividno, zbog nekakvog najavljenog primirja, kada je Vilka, gotovo poskakujući po svojim izgovorenim riječima, upitala sa kim je ona u prvim danima svoga života dijelila isto mlijeko. Na ogovor je čekala samo tren. On je bio spreman, već odavno.

" Ne smijem obući crninu".

Sudaralo se sve što se moglo sudariti između dijve žene, potpuno različite dobi, različite vjere, svjetonadzora, porijekla. Sudarale su se boli i sve patnje napaćenih.

Dugo su ćutale. Nije to bilo od straha da bi se moglo izreći nešto odveć glupo, već zbog nemoći.

Bili su to oni bezglasni trenuci.

Znale su obje da je to bilo najprimjerenije tom trenutku.

 

Bolno su se nizali sljedeći dani.

Nekada im se činilo da ne znaju kako ubrzati vrijeme, a ponekad je tako brzo prolazilo da su ga gotovo jurile.

Svaki put kada se susretala sa svojima, ostala im je dužna ispričati za svoje druženje sa svojom majkom po mlijeku. A i ti susreti su bili sve rjeđi. Njena majka je već bila smještena u psihijatrijsku ustanovu bez svijesti o bilo čemu u vanjskom svijetu.

 

Njih dvije su se neobjašnjivo trudile da što više budu zajedno.

Ponekad su s djecom odlazile do obližnjeg parka.

U njemu su tražile miris mira.

Vilka je verovala da i mir ima svoj miris.

Kao i njihovo druženje. Da je neko zatražio ona bi ga znala nacrtati. I obojiti.

A on je izostajao.

 

I te sasvim bezlične srijede uputile su se po pomoć, koja je neredovno stizala, isčekujući jedna drugu. Ostavile su otključane stanove.

To u zgradi više niko nije činio. Nalagalo je to zajedništvo.

Ona je za ruku držala stariju djevojčicu. Mlađa se već bila toliko vezala za novu "nanu" da je uvijek prva uspijevala stisnuti njenu ruku.

Išle su plešući, baš kao što je to činila Vilka u njihovim godinama pa i kasnije.

Obučene u lagane lanene haljinice sve u bojama proljeća, činile su mali pokretni ružičnjak, čist i okupan ljetnjom kišom. Radovale su se slatkišu  koji će se naći u paketu.

Prva godina rata je bar što se namirnica tiče, bila nekako podnošljivija.

S drugom godinom se povećavao broj korisnika, što je diktiralo količinu koju su dobijali.

Vilki je jedino bilo važno da se u tom otužnom paketu nađe ponešto za djecu. Ako se bojala bilo čega, bojala se gladi, ponajviše zbog djevojčica.

 

I mada okružena smrću, uglavnom svakodnevno, Vilka je o njoj  rijetko razmišljala.

Ohrabrivala je i sebe i druge rečenicom koju je od početka rata izgovarala njena tetka.

Pa i ovo će se jednoga dana, juče zvati.

 

Snovima je uvijek davala puno prostora.

Sanjala je lijepog muža.

I zavoljela dobrog i naočitog čovjeka.

Dosanjala je i da je dvije djevojčice zovu majkom.

 

Riječi zahvalnosti na svemu što joj je podareno, izgovarala je u tišini.

 

Snovi o miru su zauvijek ostali nedosanjani.

I da svi zajedno vide more. I mirišu borove. I da devojčice prave kućice od pijeska.

Iste onakve male u kakvoj je i sama odrasla.

I da ih vodi u školu. I da  svake subote odlaze u kino a potom u slastičarnicu "Dubravka".

Da ostari pored svojih voljenih. Da ima sijedu kosu. I unučiće sa krupnim očima.

 

Približavali su se rijeci.

Granata je pala na most, ispred njih.

Svojim se tijelom bacila na dijete. Zasula ih je tama. Udarale su ih sve boli ovoga svijeta.

Nije do kraja uspjela dozvati drugo dijete. Samo prva dva sloga njenog imena. Treći joj je zamro na usnama.

 

Kada se sve stišalo, mlađa djevojčica je ustala, otrgnuvši ruku od nepomične žene, i bez straha prišla majci i sestri. Obje su bile u krvi. I njena je haljinica bila krvava. Pored njih nepoznati dječarac.

Niko se nije pomjerao i niko nije dolazio.

Ona je tada imala tri godine.

Od tih "velikih" godina, ostalo je samo za pamćenje, majčino kajanje da za treći rođendan nije imala tortu.

Nakon toga imala je samo oca.

Sestra je ostala nepokretna i u krevetu, baš kao onog jutra na obali rijeke.

Sahranili su je sljedeće godine u tuđoj zemlji.

Pored malog bijelog kovčega, besomučno je stiskala očeve ledene ruke.

On je plakao, ona nije.

Bili su sami.

 

Na obali rijeke, danas je kameni pravougaonik.

Na njemu je uklesano ime majke, koja je umrla spašavajući svoju stariju djevojčicu.

Ispod, ime žene koju su zavoljeli tih tužnih ratnih mjeseci, koja je jednom bila pozvana da udahne život tuđem djetetu, i koja je pokrivši  svojim tijelom spasila, dijete tog djeteta.

Svoje vlastito nikada nije pokopala niti obukla crninu.

Treće ime pripadalo je trinaestogodišnjem dječaku, koga nije imao ko spasiti.