Baklje naših duša
BAKLJE NAŠIH DUŠA
Prošlog sam mjeseca bila u svom rodnom kraju. Neki će reći u svom zavičaju. Svejedno je, važno je da ga imamo i da tamo možemo otići. Vjerujem da to, većinu čini sretnim. Pripadam onima koji mirise svoga zavičaja nose sa sobom, ma gdje bili. I ta mi spoznaja, neki put donosi radost a neki put tugu. Kada se pomiješaju osjećanja, pokušavam ih tako "smiješane" što lakše dočekati i dobro ugostiti. Priznajem, ne ide mi to baš lako.
I tužna sam zbog svih kojima je oduzeta mogućnost da odlaze u svoj rodni kraj. Još više zbog onih koji to ne žele.
Bio je maj. Prvi.
Nekada je u našem kraju bio običaj da se na okolnim brdima pale prvomajske vatre. Prije toga, sakupljali smo se u školskom dvorištu i pjevajući slobodarske pjesme, sa upaljenim bakljama, odlazili na brdo iznad naselja i ostavljali ih tu gdje su gorjele do zore.
"Kako su baklje gorjele"!
A mi, djeca hvatali se u kozaračko kolo... Slavlje se potom nastavljalo, gore u brdima. Tu se jednom krišom rodila i ljubav. Pominjem je ovdje zato što i danas traje.
Danas, velike prvomajske vatre, više niko ne pali. Ovoga maja, samo su dvije stidljivo gorjele.
Ja sam toga dana otišla pred Vilkinu kuću ali kuće nije bilo. Neko je "odnio" kuću. Rekli su mi moji kasnije, da je to učinilo vrijeme. I to se dešava, moramo razumjeti. A meni ipak, ona Njegoševa " Što ljudi hoće to i vrijeme trpi" ne da, da vjerujem u to.
Nema praga gdje se Vilka rodila, nema mjesta gde je njena majka "čitala" ljubavne vikend romane. Ničega nema. Ali sve je dobilo svoju zamjenu. Priroda se potrudila da sa svih strana donese sjeme nečega.
Lijevo od dvorišnih vrata koja još uvijek postoje, raste jorgovan. Lijep i kišan. I mirisan. Stajala sam dugo pored njega i gledala u svaku rascvjetalu laticu. Koliko je ljubavi priroda utkala u svaku od njih? Koliko je savršenstva donijela u dvorište razrušenog doma? Ljepotu je dakle, darovala priroda a sve ostalo čovjek.
Dugo sam stajala pored jorgovana, trudeći se da mi sva tužna sjećanja što su navirala, ne poremete taj trenutak. Nije me čudilo odsustvo potrebe da uberem makar jedan cvijet. Silna je bila moja želja da ovoga puta, sa sobom ponesem i miris jorgovana, jer sam u duboko skrivenom dijelu moje duše znala da je to što miriše, duša moje Vilke.